Tango na trotoaru

Author: Lidija / Labels: ,


TANGO NA TROTOARU


Ocena: * * * *
Miodrag Stošić, Predrag Mandić, Dušan Babić

Knjiga tri mlada autora je zanimljivo ostvarenje, koje poseduje umetničke kvalitete, ali sa izvesnim oscilacijama.
Prvi deo pripada pričama 28-godišnjeg Miodraga Stošića. Tu negde možemo pronaći i najsvetlije trenutke zbirke. Po duhovitom stilu i zrelom pripovedanju, reklo bi se da je ove priče napisao mnogo iskusniji autor. Njegov humor sadrži ironiju i autoironiju, u skladu sa stvarnošću koju živimo. Stošić se oprobava u realističnim pripovetkama, a ne boji se ni da zađe u naučnu fantastiku. Njegov svetonazor je objektivan, gotovo naturalistički; on nema potrebe za eufemizmima. Lirski subjekt je mlad čovek, u zemlji koju trese tranzicija. I to je osetno u pričama. I treba da bude.
U jednoj od najboljih svojih priča, Debeli Hamlet, pisac izvrgava kritici i podsmehu savremenu opsednutost fizičkim izgledom. U priči Ružna simfonija, vrlo pronicljivo prozire još jednu od čudnih osobenosti našeg doba – nametnuti otklon (i odricanje) od ljubavi, zarad čuvanja sujete. Još ćemo ovde istaći odličnu priču Valja se, ali i ostale Miodragove priče pružaju uživanje u čitanju, zbog dobrog izbora motiva iz tekuće stvarnosti, tečnog i lakog pripovedanja i zbog svežine koju nose.
I u pričama Predraga Mandića vidimo tranzicionu stvarnost, u njegovoj pripovedačkoj vizuri. Teme se dotiču politike, kredita, nezaposlenosti, nemaštine, sumornosti... Ovaj momak zvuči ljutito, s pravom. On daje oštru procenu svojih zemljaka: „Ako si nenormalno stvorenje iskusno izvajane zloće – obučen si za život u Srbijici.“ (str. 104.)
Njegove priče često se približavaju žanru društvenog eseja, jer je u njima prisutna jaka potreba da se prostor na kom smo rođeni i istorijski trenutak koji živimo barem donekle objasni, i time dopre do makar delimičnog smisla. Ista težnja karakteriše i Mandićeve koautore. Primer esejističkog analiziranja: „Bogatstvo možda jeste satisfakcija starima, a mladost uteha siromašnima. U Srbiji, na nesreću, ima puno siromašnih ljudi srednjeg i starog doba.“ (str. 100.)
Upletenost politike u sve sfere prirodni je deo poimanja mlade generacije. U priči Čovek-država, lirski subjekt je Jugoslavija, Rusija, stara Grčka... Zanimljiva je priča (Dva) ludak(a), koja ima groteskan rasplet, a odlična Kredit života – oštra, teška za progutati, ali bez prećutkivanja istine.
Priče Mandića su pune strasti i uzburkanih osećanja, što ponegde unese notu patetike.
Patetike, nedorečenosti, ali i sugestivne deskripcije i uverljivo dočarane atmosfere, ima kod trećeg autora, Dušana Babića. Njegovi tekstovi su više lirski iskazi, intimni zapisi i esejistička razmatranja, nego što su priče. Dopadljivi su ako ih tako i posmatramo, izvan žanra. O esejističkoj prirodi svedoče i naslovi – Sloboda, Nedostajanje, Prizori...
Mladim i telentovanim autorima nisu potrebni marketinški trikovi poput preporuke pevačice na koricama (nečija preporuka može biti i antipreporuka), kao ni pretencizni uvodnik.
U celini, ova knjiga predstavlja osveženje i predočava nam svetonazor novih generacija. Zato zaslužuje, uprkos zamerkama, da bude pažljivo iščitana od korice do korice.

Li Novak

0 comments:

Post a Comment