LUDVIG David Albahari

Author: Lidija / Labels: , ,



Li Novak
NEPOUZDANOST PRIPOVEDANJA

David Albahari: Ludvig,
Stubovi kulture, Beograd, 2007.



U romanu Ludvig David Albahari iznenađuje nas izborom tema i oblika pripovedanja.

Nepouzdani pripovedač

Ono što odmah pobuđuje pažnju je pripovedačeva tačka gledišta.
Priču o Ludvigu saznajemo od beogradskog pisca S. Pored toga što je pripovedač, on je i protagonista. Veoma brzo čitalac postaje svestan prave prirode S.-ovog pripovedanja: on je nepouzdani pripovedač.
 David Albahari se i u ranijim delima služio ovim književnim postupkom. Na primer, u romanu Gec i Majer, pripovedajući o ratnim zločincima čijim je imenima knjiga naslovljena, pripovedač sve vreme nije siguran ko je od dvojice likova Gec, a ko Majer, i čitava fabula lebdi u izmaglici njegovog delimičnog poznavanja stvari.
S. je takodje nepouzdan pripovedač, iz drugačijih (psiholoških) razloga. On nije svestan sopstvene nepouzdanosti, ali čitalac jeste.
Njegova vizura je osobena. On svet i sebe u svetu posmatra na pomalo iskrivljen i nezdrav način. Ton pripovedanja prožet je ozlojeđenošću i gorčinom.
Pripovedanje je ispunjeno mistifikacijama, atipičnim karakterizacijama i oneobičavanjem. Sopstveni lik S. uvodi u priču sa distance, kao da govori o nekom drugom. Kada posmatra druge ljude, donosi neočekivane zaključke, na primer da „tegljenje i zevanje mogu biti znaci uzbuđenja“ . Poziva se na neimenovane pisane izvore („negde sam pročitao...“) da potkrepi svoje tvrdnje.
Pripovedačeve teorije o svetu i ljudima često su – banalne i patetične, kao kod nekoga ko stvari posmatra iz daljine.
Najbitnija karakteristika S.-ove perspektive je – uopštavanje. Najlakše mu je da nalepi etiketu i tako „definiše“ ljude i pojave.
Ovakav način zaključivanja vodi S.-ovu logiku na stranputicu.

U delu se implicitno javlja autorska ironija. Ona je usmerena ka Ludvigu i njegovoj umišljenoj veličini, ali još i više ka pripovedaču S. Time se relativizuju tvrdnje i podaci koje S. iznosi.
Sve nabrojano čini S.-a nepouzdanim pripovedačem.
Čitalac Ludvigovo ponašanje ne može kvalifikovati kako pripovedač to čini, jer, nasuprot pripovedačevim tvrdnjama – Ludvig jeste uspešan umetnik, a njegov književni metod je legitiman i ne može se obezvrediti niti nazvati krađom.
To nas dovodi do same suštine Albaharijevog umetničkog postupka. Zašto se pisac, umesto sveznajućeg ili objektivnog, opredelio za nepouzdanog pripovedača?
Ovakav postupak zahteva od čitaoca aktivan i vrlo kritički pristup tekstu. Zahteva da se preispita i dovede pod sumnju verzija koja je iznesena, da se uzme u razmatranje ne samo šta neko govori, već i u kakvim okolnostima i zašto govori. 


Ambivalentni junaci: Ludvig i S.

Obojica su pisci. Po svemu drugom se razlikuju. Osnovni sukob je u sledećem: S. je zamislio i isplanirao roman, ali ga nikada nije napisao. Za razliku od njega, Ludvig je napisao roman, koristeći se S.-ovim zamislima.
Time je formiran početni kontrast: naivan i nevin pripovedač S. a na drugoj strani mračni i moćni Ludvig. Ali se daljim tokom romana ova početna konstelacija dovodi u pitanje.

Šta saznajemo o Ludvigu? U ovom liku blago je iskarikiran pisac ponesen slavom. On poseduje bezgraničnu ljubav prema sebi, daje megalomanske izjave o sopstvenom delu, kaže da je „srpsku književnost upisao u mapu Evrope“, da je „promenio tokove svetske književnosti“ i slično.
Pripovedač ga predstavlja kao amoralnu osobu, koja „ako ne može ništa da vam uzme, uzeće vam to ništa...“
A kakav je S? On je sve što Ludvig nije. Pasivan i nesiguran čovek, koji sebe naziva gubitnikom. O Ludvigu govori kao o neobičnoj osobi, a čitaocu on sam deluje neobičnije.
S. predstavlja onaj tip ljudi koji stalno kritikuju svet oko sebe i to im je uvek iznova razlog za osećanje lične nesreće. Ali, ne nalaze u sebi snagu da išta izmene i ostaju zaustavljeni u istoj emotivnoj situaciji. (Na primer, za S.-a Beograd je užasno i nepodnošljivo mesto, ali on ostaje da živi u njemu.)

Emotivan odnos između pripovedača i Ludviga veoma je složen. Najpre – pripovedač je opsednut Ludvigom. Ta činjenica u velikoj meri boji njegovo pripovedanje. (Potpuno drugačije se opisuje osoba kada se posmatra objektivno i kada je predmet opsesije.)
Pripovedač Ludviga strasno voli i jednako strasno mrzi. „Postojalo je nešto u Ludvigu što me je opčinjavalo i činilo potpuno bespomoćnim.“ 
U odnosu Ludviga i pripovedača oslikan je i jedan tip međuljudskog odnosa. U njemu ima zavisnosti, intelektualne strasti, potčinjenosti, zavodljivosti, podređivanja sopstvenog bića drugome... U toj emotivnoj vezi, pripovedač daje sve (barem prema sopstvenom doživljaju), ne dobijajući ništa, a obe osobe se ponašaju kao da je takvo stanje stvari prirodno i jedino moguće. Vremenom, ovakav tip odnosa neizbežno se izvitoperi, a ljubav se pretvori u mržnju.


 Lik Beograda

Važan lik u romanu, koji ima veliki uticaj na živote ostalih likova je – grad Beograd.
Očekivalo bi se da jedan grad u romanu ima pasivnu ulogu, da bude pozornica i pozadina. Ali, grad Beograd ovde kao da ima nevidljive ruke i jezik, on se aktivno meša u ljudske živote, odbacuje ih ili prihvata, jedne gura napred, a druge u stranu. Zbog mnoštva personifikacija, grad iskrsava pred nama kao živo biće, aktivno i uticajno.
Pripovedač ima izrazito negativan stav prema gradu u kome živi, osporavajući mu svojstvo velegrada. On kaže: „U Parizu ili Berlinu čovek uvek oseća da je u velegradu, dok u Beogradu čovek nikada nije siguran da li je uopšte u gradu ili u nekoj palanci...“
„Tako je sa Beogradom: ako ostaneš u njemu, kajaćeš se, a ako odeš iz njega takođe ćeš se kajati.“  On je i privlačan i odbojan istovremeno, njegova mračnost i lepota su prepleteni.
Pod pojmom „Beograd“, pripovedač najčešće podrazumeva – srpsku književnu scenu. Tu scenu čini menažerija pisaca, kritičara i čitalaca, kao i (realistični) toponimi – redakcija časopisa Književna reč, hotel Moskva u kome se uz vinjake raspravlja o savremenoj književnosti i dr. Upotrebljava se i fraza ironičnog prizvuka - „intelektualni krem Beograda“.
Po pripovedačevom osećanju, atmosfera nije pogodna za prave književne vrednosti, već samo za poluvrednosti i za pisce samoreklamere. „Ćud Beograda je krajnje nepredvidljiva, jednog časa će nekoga dizati u zvezde, trenutak kasnije šutnuće ga u koprive, ne objašnjavajući ni jedan ni drugi izbor.“ 
I kada je evropska publika prestala da obožava Ludvigova dela, Beograd mu i dalje pruža snažnu podršku. Za to nema racionalnih razloga, ali ima iracionalnih. Glavni je – inat. U liku Beograda koji neguje kult Ludvigove ličnosti ismejana je i besmislenost idolopoklonstava.
Takav Beograd – strogi i nepravedni književni sudija, nije samo lik iz sadašnjeg vremena. Primer za to je Kišova sudbina, kada se „ceo Beograd“ obrušio na njega.
Ogorčenost i ozlojeđenost pripovedača najizrazitija je upravo kada govori o gradu u kome živi. Beograd je raj za nemoral. Kič-knjige bivaju hvaljene kao da su značajna dela, a književnom scenom vladaju apsurd i paradoks. Polako, ovaj grad gubi osobine koje karakterišu realnu ljudsku naseobinu, a pred nama se pomalja neodredljivo zloćudno biće, koje se ne upravlja prema zdravom razumu, već prema unutrašnjim mračnim i iracionalnim htenjima. Ono je nezrelo i nesigurno u sopstveni identitet. To biće kroji književne sudbine.


Knjiga o knjizi

Česta tema u romanima i pričama Davida Albaharija je književnost sama i njeni elementi – proces pisanja, recepcija, jezik na kome se piše i dr. U romanu Ludvig pisac se najviše bavi poetikom i procesom nastajanja jednog postmodernističkog dela.
U centru pažnje je konkretan postmodernistički postupak – korišćenje književnih i neknjiževnih izvora za nastanak novog dela. Nije slučajno pomenut D. Kiš, koji je bio napadan baš zbog upotrebe ovog metoda. U kontekstu priče o Ludvigu, ovaj postupak se posmatra kroz ironičnu prizmu i dovodi se gotovo do apsurda.
Pripovedač S. sebi je postavio za cilj da napiše idealnu knjigu, „knjigu nad knjigama“, koja će biti drugačija od svega napisanog i u kojoj  će pripovedanje teći nelinearno.
On ne uspeva da ostvari svoj cilj, ali zato u tome uspeva Ludvig, koristeći se pripovedačevim beleškama i usmeno izloženim teorijama.
S. izlaže deliće Ludvigove poetike. „On je bio zatvoren u svoj svet, negde između modernog realizma i folklornog provincijalizma, uz blagu dozu narodne fantastike.“  Ta knjiga je „roman, koji uopšte ne liči na roman“ ili „rečnik koji je, ustvari, maskirani ep.“  Ludvig se koristi i internetom, neizbežnim medijem za svakog postmodernistu koji drži do sebe. Aluzije na savremenike, pre svega na M. Pavića i njegov Hazarski rečnik, očite su. Ali, autor na njima ne insistira, one nisu bitne za glavnu radnju, već su date u obliku komentara. 
Pored problematizovanja kreativnog korišćenja izvora, još jedna tema izbija u prvi plan: bogaćenje od književnosti.
Ludvig nije samo priznati pisac, već i uspešan poslovni čovek.  Od svojih knjiga stvara bestselere, ne prezajući od samoreklamiranja i drugih taktika u cilju sticanja novca. Da li se savremeno božanstvo – novac, na velika vrata uvuklo i u svet moderne umetnosti? Po iskustvu pripovedača S, jeste, a čitaocu ostaje da izabere kakav će emotivni stav zauzeti prema tome - blagi nadmeni prezir ili stoičko prihvatanje neminovnosti.  





















0 comments:

Post a Comment