MOJ ŽIVOT Ingmar Bergman

Author: Lidija / Labels: ,


MOJ ŽIVOT
Ingmar Bergman

Ocena: * * * * *

Nije novo izdanje, već iz 1990. Izdavač: Grafički zavod Hrvatske; ima je u Biblioteci grada Beograda i u nekim antikvarnicama.

Ovo je jedna od najluđih i meni najbližih autobiografija.
Bergman je Bergman. Za knjigu više od toga nije ni potrebno.
Bio je bolestan, patio od vrlo neprijatnih tegoba, ostavljao svaku ženu zbog sledeće vođen nekim osećajem koji je pomalo ličio na ljubav, svoju brojnu decu jedva je poznavao, radio kao manijak, patio od nesigurnosti i od viška samosvesti, vređao, pio, izluđivao sam sebe, i usput stvarao savršena filmska dela.
Niko nije mogao da mu doaka. Možda jedino Liv Ulman.
Potekao iz čudne porodice, sa zastrašujuće autoritarnim ocem, sveštenikom, koji je porodicu gradio tako da bude idealni primer verskih načela (a napravio od svoje dece rasturene ličnosti). Mali Ingmar je rastao sa usađenim pojmovima krivice i kazne.
Simptomatično je da su najveći svetski genijalci i buntovnici bili otpadnici od svoje porodice (na pr. Marina Abramović i otac vojno lice; Džim Morison koji se pravi da mu je otac mrtav...). Pošto je još kao veoma mlad otišao od kuće, Bergman veze sa porodicom prekida.
Koloritni svet bližih i daljih rođaka, neobična iskustva iz detinjstva (na primer posmatranje leševa u kapeli i ostajanje nasamo sa njima u mraku), brojni susreti sa snažnim samosvojnim umetnicima, kao i često prisustvo bolesti i smrti, uticali su da se Bergman razvije u beskompromisnog režisera, koji dira onde gde najviše boli.
U svet iracionalnog (drugačiji od stroge vere koju propagira porodica) odveo ga je već prvi susret sa filmskim slikama.
Vreme je u ovom autobiografskom romanu prilično ispreturano. Baš onako kako se vreme rasprostire po sećanju. Ja sam saznala sve što sam htela. O deci, ženama, čak i o Liv Ulman, o filmovima i ostrvu For. Jedino mi nedostaju utisci o snimanju Persone.
Citati:
„Kad bi se udarci izredali, kažnjeni bi ocu morao poljubiti ruku i tek poslije toga dobio bi oprost. Teret grijeha spao bi s grešnikovih leđa, stiglo bi oslobođenje i pomilovanje.“ (str. 13.)
„Činjenica da sam se iznenada znao napraviti u gaće bila je za mene traumatično iskustvo. Ne treba nam se tako nešto ponoviti mnogo puta da u sebi stvorimo neprekidan nemir.“ (str. 67.)
„Kad film nije dokument, onda je san.“ (str. 78.)
„Nijeme sjene ili one koje govore, okreću se bez okolišanja prema mojim najtajnijim prostorima. Miris vrućeg matala, teturave, treptave slike, kloparanje malteškog križa, ručica pod mojim prstima.“ (str. 79.)
„Strah će uskoro ostvariti ono od čega se strahovalo.“ (str. 175.)
Bila sam na ostrvcu Jorgorden koje je voleo i videla pozorište u kom je radio. A jednom ću svakako stići i na otok For.

Li Novak

3 comments:

Ivana Ivošević Anđelković said...

Odlično! Baš to: odnos krivice i kazne i svih ostalih unutarnjih borbi u centru je njegove umetnosti.
Ove knjige nema u biblioteci koju koristim, pa ću morati da odem do centra. Što pre!

Lidija said...

Evo, imam je ja, jos;)

Ivana Ivošević Anđelković said...

Pa taman kad vratiš, da je preuzmem.
Pozdrav.

Post a Comment