Džan

Author: Lidija / Labels: , ,



DŽAN, Andrej Platonov,
roman u izdanju izdavačke kuće LOM, Beograd, 2009.

Ocena: * * * * *

Delo Andreja Platonova još uvek je nedovoljno istraženo, jer je u celini objavljeno tek pre tridesetak godina. Roman Džan objavljen je nakon piščeve smrti. U socijalističkoj Rusiji, Platonov je bio jedan od pisaca sa crne liste, „anarhistički element“, budući da je nakon kratkotrajnog oduševljenja Partijom zauvek iz nje istupio i napustio komunističke ideje. Zato je njegov književni rad stalno sabotiran, zabranjivano mu je štampanje knjiga u zemlji, a porodica mu je bila izložena torturi. I tada je bilo jasno da je Platonov izuzetna pojava u književnosti, pisac samosvojne i originalne poetike. Ova se posebnost ogleda najpre u jeziku. On ima veliki dar da dočara muzikalnost jezika, sa svim njegovim nijansama, intonacijama i ritmovima.
Roman Džan napisan je povodom sastavljanja zbornika o nastanku sovjetskih nacija u kome je učestvovalo više pisaca, na inicijativu Maksima Gorkog. Platonov je uzeo učešće na svoj način. Za socijaliste, centralna Azija je bila tabula rasa, pustinjski prostor bez ičega vrednog, stanište maloljudnih zaostalih plemena, pogodno mesto za izgradnju novog socijalističkog sveta. Po Platonovljevom osećanju, Azija je bila nešto sasvim drugačije. On je bio zainteresovan koliko za ljudsku kulturu, toliko i za divlji prirodni svet koji postoji nezavisno od čoveka. Po njemu, život pustinje zaslužuje naše divljenje i poštovanje koliko i druge forme života, jer do bitnih duhovnih saznanja i dubokih istina o svetu, može se najpre doći na teškom i zahtevnom prostoru kakav je pustinja. To su neki od stavova na koje nailazimo u romanu Džan, mističnoj pripovesti o narodu koji živi imajući samo sopstvenu dušu i goli život.
U mladosti, Platonov je iznosio manihejska uverenja u dualizam dobra i zla i u apsolutnu vrednost prosvetljenja zaostalih naroda. U vreme pisanja romana Džan, on već zna da preterana težnja ka prosvetljenju može odvesti u još dublju tamu.


Mesija novog vremena

Na samom početku romana, određeno je mesto Nazara Čagatajeva: „Sada se uzdigao visoko, na planinu svog uma.“ (str. 7.) Nekada dečak iz naroda Džan, „nikome potreban“, vraća se kao novi mesija, da sunarodnike dovede do sreće i blagostanja.
Mesijanstvo je među glavnim motivima, pa se roman u jednom ključu može čitati kao biblijska parabola. Nazar ima sve što jedan mesija treba da ima – misiju, izgubljeni narod, protivnike i posebne lične simbole. Najveći protivnik mu je ravnodušnost pripadnika naroda Džan, koji su prepreka sopstvenom spasenju. Drugi protivnik je Nur Muhamed – antimesija; on vodi narod na besmisleno putovanje, nadajući se da će usput svi poumirati, i brižljivo zapisuje mrtve u svoju beležnicu. Na eventualnim preživelima, može se zaraditi; lažni mesija razmišlja tržišno o narodu Džan: „Žene vrede više od muškaraca, one istovremeno služe za rad i za utehu, ali i muškarci se mogu dobro prodati, samo ako ne pomru tokom dugog putovanja.“ (str. 86.) Po njemu, najbolje rešenje je da nestanu i Džan i svako sećanje na njih.
Kao kontrast lažnom mesiji, još uverljivije deluje lik Nazara u ulozi istinitog mesije. „Čagatajev je voleo da razmišlja o onom što ranije ljudi nisu uspeli da učine i zato on to mora da učini.“ (str.106.) Na svom putu, on vraća u život starce koji su hteli da umru, jede pustinjski pesak i bori se sa orlovima koji mu jedu meso. Pomaže mu – žbun vetrovalj. Vetrovalj je važan simbol za Nazara. To je pustinjska biljka koja nije ukorenjena, već se kreće onako kako je nosi vetar. U ključnim trenucima, Nazar ide za vetrovaljem koji mu pokazuje put, u detinjstvu kada je odlazio iz pustinje i u mladosti kada se u nju vraća. Iza simbola vetrovalja skriven je moćniji simbol – simbol vetra. U učmalosti i mrtvilu pustinje, vetar je jedini koji donosi svežinu i promenu. Njemu se ne može naređivati, svojevoljan je i neobuzdan.
Neobična karakteristika Nazareva je njegova saosećajnost. On razume svako živo biće, voljenu ženu, gladnog starca, orla ili žbun; sposoban je da stvari sagleda iz ugla drugog. Poseduje duboko razumevanje ljudske prirode i veliku veru u ljude. Sebe doživljava kao zaštitnika i kao nekog ko pripada svima: „Osetio se kao tuđe dobro, kao poslednje imanje onih što ništa nemaju.“ (str.101.) Njegova velika empatičnost potiče još iz detinjstva, kada je bio dečak koji je „navikao da umire“. Smatra da „Ljudi se jedan od drugog hrane, ne samo hlebom nego i dušom, osećajući i zamišljajući jedan drugog...“ (str. 134.) Za njega su i udaljene ljudske sudbine međusobno povezane, a sve te sudbine on nosi u sebi, na svom putu. Svet posmatra kao veliko, smešno i tužno čudo: „Sve mu je bilo čudno u ovom svetu koji kao da je stvoren za neku kratku smešnu igru. Ali ta neozbiljna igra otegla se nadugo, večno, i niko više neće da se smeje, ne može.“ (str. 32.) U mislima se često bavi ljudskom sklonošću da se bude nesrećan: „Zašto ljudi vode računa o nesreći kad je sreća isto toliko neizbežna i često dostupnija od očajanja.“ (str. 79.) ili „U dubini razuma i sredini ljudskog srca nalazi se neprijateljska sila od koje se usred leta života mogu ugasiti žive blistave oči.“ (str. 22.) On skida sa ljudi odgovornost za njihovu nesreću, prebacujući je na neprijateljsku silu, koja se nalazi unutar čoveka, ali je nezavisna. Velika sposobnost za empatiju sa drugim je osobina koja čini ovog mesiju posebnim.
Nazar je tip književnog junaka bez oca, njegov biološki otac bio je vojnik u prolazu. Ovakav tip junaka obično ima neku vrstu supstitucije za očinsku figuru, a to je u Nazarevom slučaju – Lenjin. Figura Lenjina povezuje Platonovljevog junaka sa aktuelnim trenutkom. Nazar je poslat od Komunističke partije da u sistem vrati narod koji je iz njega ispao i da ga uvede u socijalistički raj. On, dakle, nije samostalni mesija već izaslanik partije. Ali, ovaj element pripovedanja je u više navrata podvrgnut prikrivenoj ironiji. Revolucija je pomenuta samo nekoliko puta, kao da su ti delovi umetnuti iz neumetničkih razloga. Rečenice o socijalizmu su suvoparne i nepoetične, za razliku od ostatka romana. Začudni detalj je završetak pisma koje Nazaru stiže od kćeri njegove supruge Vere, a koje govori o Verinoj smrti. Na kraju pisma devojčica kaže „pionirski pozdrav“, a te reči ostaju da vise u vazduhu kao nešto veštačko i nepotrebno. Partijski zadatak glasi: da narod Džan postane srećan, napredan i mnogoljudan. U odnosu na realnu situaciju, ovaj zadatak deluje kao zadatak za junaka bajke. To je Platonovljeva aluzija na komunističku utopiju.


Džan – duša koja traži sreću

Narod Džan živi u srcu azijske pustinje, a broji oko 47 ljudi. Hrane se travom sa vrelom vodom i nemaju ništa osim slabog tela i duše koja se sakrila. „Njegov narod je najveća sirotinja na svetu: izgubio je svoje telo u bedi pustinje, odbačen je od svrhe života i lišio se svesti i volje.“ (str. 109.) Sastoji se od nekadašnjih pripadnika raznih nacionalnosti – Turkmena, Karakalpaka, Uzbekistanaca, Kazaha, Kurda, Beludža, a tu ima i odbeglih robijaša, žena koje se nisu htele udati, i drugih koji su se iz svojih razloga odmetnuli iz delatnog sveta. Džan živi dremajući i u mašti; to su zaboravljeni ljudi, pomireni sa svime što se može desiti, i sa smrću: „Nikom se nije činilo da je biti živ sreća ili prednost.“ (str. 39.)
Po turkmenskom verovanju, reč „Džan“ znači – duša koja traži sreću. Ali ovi nomadi traže pre smrt nego sreću, sve dok se ne pojavi mesija – Nazar Čagatajev. Njihovo putovanje po pustinji naizgled nema mnogo smisla – sa jednog bednog mesta se premeštaju na drugo bedno mesto. Ali, cilj je ipak – njihov zavičaj. Po pustinji lutaju divlje ovce, za njima ljudi, za njima divlje zveri. Takvi su zakoni pustinje.
Platonov sugestivnim i emocionalnim opisima dočarava ogoljenost negostoljubive prirode. Pustinja je nazvana „dečijom zemljom“, kao ranom fazom u razvoju zemlje, koja na tom mestu nikad i ne odraste. Zemlja je često i personifikovana, u pripovedačevoj perspektivi i u Nazarevoj empatičnoj vizuri, koji oseća da „njen bol nije minuo“.
Među pripadnicima naroda Džan ima više snažnih likova. Devojčica Ajdim čuva u sebi sreću detinjstva uprkos okolnostima u kojima živi. Nazareva majka nosi tipične crte svog malog naroda. Toliko je fizički slaba, da nema snage da oseća. „Iznenadila se što je Nazar još živ, ali se nije iznenadila što se vratio; ona nije znala drugačiji život na svetu, osim ovog koji je iskusila, smatrala je da je sve na zemlji isto.“ (str. 49.)
Na svom putu, pod Nazarevim vođstvom, narod prolazi kroz razna iskušenja. Na kraju stiže do sreće i do skromnog blagostanja. To deluje pomalo bajkovito – čitav narod podseća na junaka bajke koji mora da izvrši teške zadatke da bi zaslužio svoj srećan kraj; ali je takav završetak ujedno i realističan – posle mora patnji, realna dostižna sreća je ono što se najčešće dobije.
Posmatrajući svoj narod, i vodeći ga, Nazar dolazi do mnogih zaključaka o ljudima. „Čagatajev je ovde shvatio život“ (str. 78.), jer je u plemenu Džan život nag. Za Nazara, čovek postoji samo ako ga se neko seća i ako ga neko voli. Iako su pripadnici naroda Džan svedeni na tela, i njihovo postojanje zavisi od duševnog – od osećanja. Duša je najbitnija, čak i u telu koje ima samo sebe.


Erotizam duše

Pored putovanja sa narodom Džan, Nazar Čagatajev kreće i na intimno putovanje. Njegova potraga za ljubavlju je istovremeno i potraga za sopstvenom dušom. „Voleo je da oseća drugi život i drugo telo, činilo mu se da tamo postoji nešto tajanstvenije i lepše, nešto stvarnije nego u njemu samom.“ (str. 108.)
On voli više žena – Veru, Ksenju, Ajdim i Hanom; ali, zaljubivši se u narednu, ne prestaje da voli pređašnju, pa razne ljubavi istovremeno tinjaju u njemu. Prema svakoj ženi njegova ljubav je potpuna i svakoj pruža ono što je baš njoj potrebno, ali ipak svaku i napušta.
Ljubav prema Veri je tužna, jer ova junakinja uvek posmatra krajnji ishod događaja – kraj ljubavi, kraj života... Na primer, dok nosi dete u utrobi, već zamišlja vreme kada je ono odraslo i otišlo od nje. Ljubav prema Ajdim ispunjena je telesnim; element telesnog snažno je prisutan u plemenu Džan, budući da je njihova vidljiva egzistencija svedena na osnovne telesne funkcije.
Promene emocija su nagle, ljubavna nesreća, kao i sreća, nailazi iznenada. Nazareva emocionalnost ima nečeg nelogičnog u sebi; kao da nije u skladu sa spoljašnjom realnošću sveta, već sa unutrašnjom realnošću lika.


Osobenosti pripovedanja

Prostor pripovedanja je pustinjska stepa u dubini Azije. Reč je o oblastima Sari-Kamiš i Ust-Urt, u delti Amudarje. U svetu romana snažno je prisutan biljni i životinjski svet, u čijem prikazu Platonov često koristi postupak očuđavanja.
Termine „očuđavanje“, „oneobičavanje“ i „začudnost“ često koristimo kada govorimo o ruskoj književnosti 19. i 20. veka. Pod njima se najčešće podrazumeva opis veoma neobične situacije ili fantastičnog bića običnim svakodnevnim govorom; ili obrnuto – svakodnevna pojava se „oneobičava“, odnosno opisuje se posebnim poetskim jezikom i na nju se baca novo svetlo. Svet se posmatra iz početka, kao iz ugla deteta, kao da ga vidimo prvi put.
Pred očima čitaoca, pustinjska stepa se javlja kao tajanstven prostor, na kom žive „nikad viđena bića“ i čuju se čudni omamljujući zvuci. Pesak i vetar proizvode raznorodne zvuke, poput muzičkih instrumenata. Pustinjska stvorenja su likovi na granici fantastike, a taj utisak pisac stvara jednim začudnim detaljom u njihovom ponašanju ili izgledu. Primer je opis psa koji pravi pokret čeljustima kao da laje, ali se ništa ne čuje; potom opis pustinjske kamile: „Tada je zatvorila oči; učinila je to jer nije znala kako se plače.“ (str. 31.) ili divljeg ovna predvodnika: „Ovan je živeo uvređen, želeo je da postane pas.“ I sam vetrovalj – simbol Nazarevog mesijanstva – je polufantastična biljka: nema korena, a opstaje u pustinji. Personifikacijama biljnog i životinjskog sveta pisac stvara snažnu sugestiju da sve ima dušu i da je duša u svemu – u žbunu vetrovalju, žednoj kamili ili tihom vetru.
U naizgled realistično tkivo romana, pisac umeće mnoge elemente začudnosti, čime se stvara jedna posebna omamljujuća atmosfera romana Džan. Kad koristi postupak očuđavanja, karakterističan za rusku književnost, Platonov je samosvojan. On jezik koristi na poseban način, gradeći diskurs romana Džan, kao i poseban skup simbola i stilskih figura. Dela Platonova nisu laka za prevođenje i treba odati priznanje prevodiocu koji se usudi da pođe u tu avanturu.
Motivacija za postupke likova često je iznanađujuća, na pr: „Legao je uz bolesnika s najvišom temperaturom, želeći da se ugreje.“ Kao što su životinje personifikovane, ljudi su ponegde animalizovani. Pripadnik malog naroda spava cele zime, „da bi čuvao snagu koje nije bilo“ i iz praktičnih razloga – da bi manje jeo. Sve se spaja – ljudi, životinje, biljke, kamenje, deo su istog prirodnog poretka, sve istu dušu nosi.
Metoda oneobičavanja koristi se i u opisu gradskih likova. Ksenja je „imala pravilno lice devojke, pomalo tužno od stida i nenaviklosti na život i bledo od umora rašćenja.“ (str. 20.) Ljubav se dešava bez uvoda, Nazar i Vera sasvim slučajno postaju muž i žena. Vera je jedan od neobičnijih likova, banalna koliko i poetična. Ona čuva svoju nesreću. Uvek je zagledana u krajnji tragičan ishod. Kada gleda čoveka, ona vidi njegov odlazak ili smrt. Ovaj lik je i anticipacija naroda Džan, koji takođe dugo čuva svoju nesreću i nikad je se u potpunosti ne odriče.
Možda najosobenija crta romana Džan je snažan emotivni naboj. Likovi su puni burnih i nesvakidašnjih osećaja, u susretu sa svetom i jednih sa drugima. Empatičan i eksplicitan u pokazivanju emocija je glavni junak Nazar, a takav je i pripovedač. Pripovedač je uronjen u svet romana i ima saosećajan odnos prema likovima. I njegova osećanja su promenljiva, a iskazi emotivno obojeni. Ponekad tvrdi da je svejedno živeti ili umreti, a potom glorifikuje život. Zbog pripovedačevih izliva emocija, tekst romana ponegde je nejasan i zbunjujuć. On izriče i vrednosne sudove o ljudima, životu i svetu, na pr: „Ljudi žive zbog rođenja, a ne zbog uma i istine.“ (str. 76.) U jeziku pripovedača prepleteni su poetičnost i naturalizam.
Iako izgleda da postoji vremenska i kulturološka razlika između savremenog čitaoca i pripadnika naroda Džan, to ipak nije tako. Svi smo mi Džan, to je naša ljudskost u ogoljenom i primarnom obliku. Tehnološki napredak zavodi nas da pomislimo drugačije, ali dovoljni su bolest, prirodna katastrofa ili rat, da nas podsete na krhkost života i duše u nama.

Li Novak

0 comments:

Post a Comment